POČITELJSKI INSTRUMENTI
U tiho počiteljsko jutro
tamnoputa podiže pogled
ka mojim očima i rumenom krvlju
vrh olovke oštri
Napolju miriše bosiok
i blagost vjetra
Pokušavam prikriti sirovu opravdanost
da joj mlazeve tamnopute raskoši
umjesto bojama prelijem šapatom
Crtam portret, ubrizgavam poglede
Zadržavam olovku na pozicijama
s kojih se više ne vidi svijet
što nas je ostavio posve same
U kasno jutro savijam svoju sjenu
nad tajnom njene duše
Iznenada tamnoputa diže pogled
i šuti smiješeći se u snu
Možda pokreće kist što oblikovao je
sinošnje oči, bradu, obraze, volumen
dušu kamenog zdanja u kojem
miriše geranij a u starim zdencima
miruje
voda uspomenâ
Promatram portret
s bonacom dišem
niz kožu tamnopute
Neki dah što mekano
ulazi kroz prozor
ne mogu definirati
Možda zato što se u meni nastanjuje
tiho počiteljsko jutro
i poslije brzog trzaja
gleda u ništa
A ONDA SVIĆE
navečer u tvom glasu je
plamen svijeće koju palim
da upokojim predjele
nevidljive materije
navečer u tvom zagrljaju
nismo preplašeni nismo sami
iako strašni blaženi mir
prekriva vrijeme zemaljsko
u dugoj noći gledamo
u neuskladivost realnosti
sa slikom u kojoj se mimoilazimo
u neka ožujska popodneva
puna sunca i kasnoga snijega
u noći u neznan sat
ogrnuti šutnjom koračamo
ti pališ svijeću dok ronim željom
dok zemlja razmrvljena
ne počne disati
a onda sviće
UZ NIJANSE BEZBOJNE INFUZIJE
Pred san dojmio me
šapat trave što se kao val
ulijeva u bolničku sobu
Ne znam zašto ga
ne željeh pokositi
niti utišati ni zašto se sjetih
ljubavnog pisma
od prije mnogo godina
kojeg je u jednoj
od zaboravljenih ladica
izbrusilo beznađe
U nedostatku cigareta
i u navali glasne tišine
među bijelim zidovima
melankolično ga ispratih
među zvijezde
da ozvuče te nenapojene
jalove priče
Pred san utihnuo je sat
i netko je neznan
glasno čitao poeziju
kao da oživljuje retke
poznatog romanesknog uratka
I sinoć sam u toj disonanci
u toj neobičnoj radosti
uspio prevariti sebe
da sam sretan spoznajući
kako krvare davna proljeća
dok mi mileniji bruse čeljust
a ja postajem oblutak i žal
pod krikom ptice koji ne pita
otkuda si kamo si zašto si što si
Pred san zagrljen zanosom
slušam kako sa nekih vrata
bolničke sobe
jedna sestra smješkom
demantira moje uvjerenje
da se neće više zanjihati
muk eonā niti iz smrtnog svemira
rasti tkivo koje oblikuje ljubav
koje rađa nostalgiju
koje oplođuje misao
koje udahnjuje svjetlost oku
TIHE JUŽNE GORE
u meni devetogodišnjak
nad slikom crnih maslina
oštri olovku
crtao bi ptice
što u tmici prosinca
umiru
dugo sluša kako prag
zatrpavaju pahulje
i raste snijeg i raste
južni mrak
što sa zidova mu briše
nenacrtano i suze
s kojima ne plače, on čeka
da kroz prozor proviri
daleka nepoznata misao
onâ što netremice gleda
dok fosil ne postane
sestrina kosa
meka od pahulja
tiha u zimskim
južnim gorama
BUDI SVOJA
tebi koja se zoveš Danas
Nasuprot čamotinji licemjerja
i povijesnim
stranputicama
Nasuprot pakosnom šarenilu oslonaca
i erupcijama osionosti više klase
u svim glagolskim oblicima
i 'znanstvenim' dostignućima
na polju mržnje i lažne empatije
zavaraj glad zavrtloži opsjene
metafizičkih zagrljaja
zavaraj zloguke istakni podočnjake
u čekaonicama na zlatne kašike
i budi neizreciva u sterilnoj bjelini
golih zidova i čvrsto zažubori
neiskazivošću onoga što Jesi
Nasuprot 'znalcima' prkosno
i sa smiješkom ukoštac se uhvati
sa Pseudoživotom s jahačima
na leđima Zemljanina
tim boželjupcima u pratnji
Njihovih Mišićavih Zaštitnika
dok se ne udalje prema petoj
strani svijeta u orbiti
svoga osobnog univerzuma
a ja stižem s kovitlacem znoja
i krvi sa cipelama izglancanim
Osnovnim Ljudskim Pravima
stižem sa frakom crnim kao Balkan
nosim dobovanje kiše niže klase
za naš svečani ples...
Nasuprot tome – budi svoja
ti s godovima vanstranačkih
rezonanci ti obješena o utege
Zaštitnika Ljudskih Prava
ti koja se zoveš Danas
NA KRAJU LJETA
U
polusnu prilaze mi
koraci na stubama
u takva jutra moja djevojka
korača brijegom
kosa joj vijori u ogledalima
dah joj puzi niz moje tijelo
ja na njenom palim
sunčane mreže i prve
boje jeseni
narove i naranče
ona odljepljuje med
sa usnulog zaostroga
lista po iluzijama ljeta
tone u visine
lirskih dubina
s kojima ćemo
otputovati
(Zaostrog 1982.)
ŠETAŠ STRADUNOM I GLEDAŠ GOLO NEBO
Putuj po tragovima lišća
koje je voljela. Nek se podižu vode
neka val se razlijeva žilama
i žalima bezglasja koja ostaju
per omnia saecula
Premosti nepremostivo nek uzdah
i san zapisuju šapat pod palmama
cvat ruže u tajni njena lica
Pođi po tragovima lišća
preko noći potopit će se
Venecija mladosti, čempresi i sjene
vjetar u njenoj lepršavoj haljini razigran
Otvori oči. Skamenjeno je golo nebo
i kasno sunce što tone i razlijeva se
glatkoćom njenog uzglavlja
Fotografija Žane Korać
